Povijest "Plemenite općine Draganić"

Naseljeno mjesto Draganić oduvijek je činilo zajedništvo 17 sela (zaselaka, kako se to reklo); Draganići, Barkovići, Jazvaci, Vrbanci, Budrovci; Bencetići, Goljak, Mrzljaki, Vrh, Križančići, Lazina, Franjetići, Lug i Darići koji su i sada te Čeglji, Guci i Vukšin Šipak, koji su izvan ustroja općine Draganić, ali pripadaju Župi draganićkoj.

U povijesti se spominje vrlo rano, a dokazan podatak je pisani spomen iz 1249.g. kada je za vrijeme Kralja Bele IV. Ban "ciele Slavonije" Stjepan Gutheld uređivao plemićke posjede u srednjovjekovnoj Županiji Podgorskoj.
Vjerovatno su tada utvrđene i granice "Plemenite općine Draganić" kako se ona oduvijek zvala.
Kroz stoljeća su je nastanjivali ljudi organizirani u svojim zajednicama, koji su bili vlasnici svojih dobara, zemlje, šume, te su po tom oduvijek bili plemići - a kmetstva na području nije bilo.
Teritorijalni ustroj, lokalna samouprava i priznato ustrojstvo u svim oblicima hrvatske državnosti održale su  nepromijenjenim područje sve do XX stoljeća. Svoju nadležnost Općina je provodila preko Općinskog poglavarstva koje je birano svake godine oko dana Svetog Filipa (3.svibnja) obično tjedan dana od Jurjeva. Svi akti i sporazumi su ovjeravani pečatima od kojih je značajniji tzv. "veliki pečat" čiji otisak ima elemente koji se nalaze na kovanici-srebrnjaku "Banovac" iz XIII stoljeća, te se pretpostavlja da je od tada nepromijenjen.
Prema tom pečatu izrađen je i prijedlog grba Općine Draganić, a zastava Općine je bila crvena s grbom u sredini.

Osnovni izvori za život koje je koristilo pučanstvo Općine Draganić bili su zemljoradnja, te bogate hrastove šume koje su bile u njihovom zajedničkom vlasništvu, a upravljalo je njime Općinsko poglavarstvo.
Uz poljodjelstvo razvijeno je i zanatstvo, te je u Draganiću 1878.g. ubrzo nakon velikih gradova osnovano udruženje obrtnika sa 38 osnivača, a kasnije je imalo i do 65 članova.

Iako su bili manje ugroženi kao slobodnjaci Draganićaki sudjeluju u Seljačkoj buni 1573.g., čak su predvodnici ustanka iz ovih krajeva, a kod nasrtaja na područje, mjesto se organizirano brani, a ostalo pučanstvo se povlači u tzv. Gradišće prema čemu se i danas zove jedno povišeno područje, kao i "Budini" kao nekadašnja mjesta za obranu.
Za borbu protiv Turaka Draganićaki daju 200 kopljanika u sastavu zajedničke čete s "Plemenitom općinom Turopolje" koja se ustrojavala na poziv kralja.
U Domovinskom ratu je također ovo područje dalo svoj obol sudjelovanjem u obrani Karlovca i šireg područja.

Područje Općine se naročito razvija u prvoj polovici 20. stoljeća, kada je na području od većih poslovnih subjekata ciglana, pilana, industrijski mlin, te je zaposleno i do 600 radnika.
Ukidanjem Općine 15. srpnja 1957. godine ovo područje puno gubi i zaostaje, gase se pogoni i sele u druga područja, a pučanstvo je osuđeno na bavljenje poljoprivredom ili traženje zaposlenja u gradovima.
U to vrijeme veliki dio pučanstva radi osiguranja egzistencije napušta kraj i posao traži u zapadnoj Europi i na američkom kontinentu, gdje kako se smatra živi gotovo isti broj Draganićaka i njihovih potomaka kao i na području.

Općina Draganić ponovno je ustrojena Zakonom 1992. godine, iako još nije u njenom sastavu svo povijesno područje, već su tri sela kao posljedica ukidanja općine i njene podjele ostala izvan, dapače u drugoj, Zagrebačkoj županiji, a za nadati se da će  napredak u gospodarstvu i demokratskim odnosima u društvu ukazati na prednost vlastite općine i da će se jednom nepravda ispraviti, to više što je cijelo područje jedna župa, isti običaji, povezani rodbinskim vezama, a preci počivaju na jednom primjerno uređenom groblju za cijelu župu, odnosno nekadašnju općinu Draganić.